Ljudi nas često pitaju: „Je li teško raditi kao klaun s obzirom na to da se stalno susrećete s bolesnom djecom?”

Većina našeg vremena u bolnici ispunjena je smijehom i dobrim osjećajima. Rekli bismo da je 99% našeg posla radost, veselje, nada i smijeh.

No, ponekad je teško. Ponekad te neki prizor zatekne tako snažno da se bol uvuče u svaku poru, da danima u sebi nosiš neizgovoreno. Emocije navru poput vala i jednostavno ih je nemoguće zaustaviti. Jer mi kao klaunovi nismo ravnodušni, već otvoreni, ranjivi i snažno upijamo emocije drugih.

Kroz stalne edukacije učimo i o raznim medicinskim terminima i dijagnozama s kojima se možemo susretati u našem poslu. Takva je priprema nužna kako bismo mogli prepoznati i pripremiti se na susret s djecom koja su u teškom stanju.

Ali, teško smo se mogli pripremiti na ono što nas je dočekalo u nedavnoj klaunovskoj posjeti jednoj zagrebačkoj bolnici.

Dolaskom na odjel uvijek se informiramo kod glavne medicinske sestre u koje sobe možemo ulaziti, a u koje ne – zbog težine stanja, osjetljivosti djeteta, izolacije i slično. Svaka informacija i suradnja s osobljem važna je za sigurnost i pacijenata i nas.

Ovog puta medicinska sestra nam je rekla da možemo ući u sobu broj 2, ali ne u sobu broj 1.

Klaunesa Lili i ja, klaunesa Maštalić krenule smo prema sobi broj 2 u kojoj nas je dočekalo dvoje vesele djece i njihovi roditelji. Prolazeći pokraj sobe broj 1 u kojoj je bio mrak i spuštene rolete, obje smo osjetile neobično tešku energiju, neku zgusnutu težinu i tamu. U tu sobu sporo su ulazili članovi obitelji. Prije nego smo zakoračile u sobu broj 2, iz sobe broj 1 izašla je baka. Stavila je ruke preko lica, naslonila se glavom o zid i počela glasno plakati. S tim smo prizorom ušle u sobu broj 2, udahnule i krenule u igru s djecom koja su nas s oduševljenjem dočekala.

Kriknuo je smijeh, djeca su počela skakati po krevetu, smijati se, a s njima i roditelji. Koje veselje i radost! No, nisam mogla prestati razmišljati o teškoj situaciji koja se istovremeno odvajala samo nekoliko metara dalje, iza zida, granice koja odvaja dvije različite snažne emocije – tugu i radost.

Izlaskom iz sobe pogledale smo prema sobi 1. Uplakana rodbina, roditelji, baka, svi su se okupljali oko dječjeg krevetića i jedan po jedan sa suzama izlazili iz sobe. Ovaj nam je prizor bio kao težak san ispred našeg crvenog nosa. Nestvaran, a najstvarniji što može biti.

Iza smijeha, igre i crvenih nosova često stoji tišina teških trenutaka. I to je jedan dio klaunovskog posla.