U ovo nenadano i nevjerojatno vrijeme za ljudski rod, vrijeme gdje smo primorani držati razmak jedni među drugima, u vrijeme gdje se razvija strah i oprez, vrlo se lako prepustiti svemu tome. Zaboraviti na ljudsku potrebu sreće koju svi imamo. Uz sve to, kad se nađeš na mjestu gdje su djeca koja uz sve to trenutno, cijeli svoj život nemaju lak put, nemaju sigurnost, podršku ili ljubav u svome primarnom domu, gdje im je dom zamijenjen velikim domom u kojem su se našli s drugim vršnjacima slične sudbine, gdje je hrabro i ljubavno osoblje koje se trudi, to sve nadomjestiti… E kad se kao klaundoktorica nađeš na takvom mjestu, među takvim sudbinama u ovo suludo vrijeme, tvoja vještina ljubavi i humora, tvoja misija koja je donijeti radost, smijeh i dobru volju, poprima dodatnu snagu i značenje.

Tako smo se nas troje, dr. Zvekan, dr. Pandolina Von Princes i moja malenkost, 28. rujna našli u Dječjem domu I. G. Kovačić među prekrasnom djecom raznih sudbina. Čim smo se pojavili iza ugla oni su nas čekali u sjenici svog vrta i krenula je šarena igra. Nebo je taj dan bilo plavo i bistro. Ptice su nam bile prateći filharmonijski orkestar, a sunce najljepše svjetlo livadne pozornice. Prvi susret pogleda, zvuk našeg ukulelea, naše nespretno zapinjanje za stepenice, zapetljavanje u grmlje, razbilo je i najmanju barijeru koja je postojala u bilo kome od nas.

Jednosatni interaktivni šašavi nastup, izmasirao je trbuhe smijehom, napunio srca srećom, dao uvid u ljepotu trenutka života i kao zaključak dao uvid u to da je život niz trenutaka i da smo uvijek spremni za novi početak. Uspjeli smo u misiji, to mi je bio osjećaj u srcu i glavi nakon svega. Nema ljepše od susreta uživo, od pogleda u oči i zajedničkog smijeha i pjesme. Treba biti strpljiv i doći će vrijeme da se možemo izgrliti. A do tada ćemo uživati u svemu što se u trenutku može lijepo stvoriti i osjetiti. Ovaj dan ću pamtiti u svojoj knjizi crvenonosnih trenutaka.

klaunesa Petra Bokić, poznatija kao sestra Livadić