Aldina nikada nije dugo boravila u bolnici. U njezinom životu, srećom, takva iskustva nisu ostavila dubok trag.

Ali jedna priča jest. Priča njezine mame.

Kao mlada djevojka, njezina mama provela je mjesece u bolnici. Tamo je, između terapija i neizvjesnosti, proslavila i svoj 19. rođendan. Ipak, od svih uspomena koje je ponijela, jedna je ostala neizbrisiva. Sjećanje na dječaka od svega sedam ili osam godina. Bio je tamo dugo, kao i ona. A bolnički dani, koji znaju biti teški i spori, za njega su postali lakši zahvaljujući ljudima oko njega. Stariji pacijenti igrali su se s njim tijekom dana, a navečer bi ga uspavljivale žene s odjela – među njima i Aldinina mama. Male geste koje donose veliku promjenu.

Godinama kasnije, kada su Aldina i njezina mama čule za CRVENE NOSOVE klaunovedoktore, ta priča ponovno je oživjela. Sjetile su se tog dječaka. I osjećaja zajedništva koji može uljepšati i najteže dane. Odluka o doniranju došla je gotovo prirodno.

„Nada je ono što nas pokreće“, kaže Aldina. „Ponekad mislimo da imamo svoje granice, ali uz pravi poticaj – možemo puno više nego što vjerujemo.“

Ipak, priznaje, ponekad joj se javi pitanje: “Zar ja uopće pomažem???? Pa ja samo sjedim kod kuće i nikada nisam bila u bolnici kod nekog od ovih djeteta koje spominjete… Ali kada stanem i razmislim prvo mi se na usne pojavljuje osmjeh uz radost i zahvalnost da imam mogućnost sudjelovati i donirati.”

Jer i oni koji možda nikada ne uđu u bolnicu, mogu biti dio nečijeg ozdravljenja.

Donatorica Aldina Burić s Malog Lošinja, prva donatorica Smjehonoša