Klaunesa Lila i ja, sestra Livadić, posjetile smo jedan centar za autizam u Hrvatskoj. U tom su centru male učionice, a u svakoj je tek nekoliko djece – dvoje, troje, ponekad četvero. S njima su rehabilitatorice koje im pomažu učiti svakodnevne vještine i razvijati socijalne kontakte.
Ušle smo u jednu takvu učionicu gdje su bila dva starija dječaka, dva tinejdžera. Pripremile smo igru s tkaninom i perjem. Krenule smo polako, nježno, puštajući da nas upoznaju, da osjete da smo tu zbog njih, bez pritiska i bez očekivanja.
Igra je započela tiho. Nije bilo riječi, ali stvorili smo povezanost na nekoj drugoj razini, emotivnoj razini. U toj igri, među tkaninama i perjem, stvorilo se povjerenje. Nismo tražile ništa, samo smo im davale pažnju, maštu i vrijeme. I oni su počeli vraćati. Uključili su se u igru, pratili su nas i igrali se s nama.
Na izlasku iz prostorije mahnule smo im u znak pozdrava, spremne posjetiti i drugu djecu koja su tamo prisutna. Jedan od dječaka nam je povratno mahnuo. Za nas je to bila obična pozdravna gesta, nešto što djeca često naprave. No rehabilitatorica se rasplakala kada je to vidjela.
Kasnije nam je objasnila zašto je tako reagirala. Taj dječak nikada prije nije mahao. Imao je 14 godina i iako su mjesecima radili na toj jednostavnoj gesti, ona se nikada nije dogodila. Do tada, dok nisu došli klaunovi. A s nama se dogodila spontano. Nismo ga poticale, nismo ga učile tome, samo smo bile prisutne, igrale se i bile potpuno s njim. U toj slobodi i sigurnosti uz klaunove, taj pokret je došao sam od sebe.
To su trenuci koji nas podsjete koliko nekome malo, drugoj osobi može biti veliko. I koliko klaun može stvoriti i otvoriti vrata tamo gdje ih svi traže.
Spektar osmijeha je program posebno osmišljen za djecu s autizmom. Provodi se u manjim grupama kroz individualan i nježan pristup koji djeci omogućuje da postupno otkriju igru koja ih veseli. Kroz klauniranje i humor stvaraju se uvjeti za lakšu komunikaciju i stvaranje snažnijih društvenih veza. Više informacija o programu saznajte na linku.
