“Dragi klaundoktor,

nemaš pojma koliko su mi značili tvoji dolasci u onim
ljepšim, ali i u onim malo težim trenucima. Tih dana,
kada sam se od boli stisnula u sebe, i odjednom čujem
zvuk trube, a pred vratima sobe ugledam nešto crveno
i shvatim pa to su… CRVENI NOSOVI!!!
Veselje i osmijeh od uha do uha.
Cijeli tjedan nestrpljenje vlada,
dok ne shvatimo da je taj dan
upravo sada:
kada Vas ugledah,
strah od bijelih kuta
nestade u trenu.
Veselje i sreću
pronalaze u svemu.
Pjesmom i svirkom sve nas osvoje
šalama i smijehom bolnicu oboje.
Uz njih sve postaje lako,
biti klaundoktor
poželi svatko.
Dječja srca razveseliti znaju,
čak i kad su u najtežem stanju.
U djeci strah se skriva,
ali dolaskom njih to prošlost biva.
Jer nos taj, što sretnijom me čini,
u bolnici donese kraj tmini.
Roditelji i djeca raširenih ruku
svu bol i tugu sa sebe svuku.
“Dođite nam opet!” poviknu svi
CRVENE NOSOVE volimo mi!”

–Emilija