2020. godine obilježavali smo 10 godina postojanja CRVENIH NOSEVA klaunovadoktora. Kako bi izrazili našu zahvalnost svima koji su nam omogućili da provodimo našu misiju svih ovih godina i pomogli nam u donošenju osmijeha, radosti i oslonca djeci, bolesnima i nemoćnima te svima onima koji su proživljavali teške trenutke, odlučili smo u znak zahvale dodijeliti kristalne statuete Noslonac. Dodjeljivali smo ih 3 dana. 28. i 29. prosinca, sve do trenutka velikog potresa, a onda smo 30. prosinca odlučili kako je barem i jedan trenutak bezbrižnosti i osmijeha ponekad dovoljan vjetar u leđa koji može olakšati suočavanje s najtežim trenutcima u životu te kako ne smijemo odustati. Dodjelu Noslonvca nastavili smo u zajedništvu s ciljem da osmijeh koji ćemo pokušati izmamiti bude podrška i snaga u prevladavanju svih izazova.
Te srijede, samo dan nakon potresa, u blizini Velike Gorice dogodila se jedna sasvim posebna priča koja će zauvijek ostati u nama. Priča zbog koje je dodjela Noslonca dobila dodatan i sasvim poseban smisao.
Naš crvenonosni automobil stigao je u naselje pokraj Velike Gorice s dr. Pandolinom i sestrom Livadić kod naše donatorice Kristine.
‘Sama činjenica da ću dobiti Noslonac, priznanje za doprinos CRVENIM NOSOVIMA klaunovimadoktorima, potaknula je osjećaj časti i ponosa u meni. S obzirom na nastalu situaciju, odlučili smo odgoditi susret, ali onda smo shvatili kako to nije najbolja odluka, već sasvim suprotno.’ rekla je Kristina.
U tim trenutcima Kristina je zajedno sa svojom obitelji proživljava trenutke za koje se svi uvijek nadamo kako ih nikada nećemo morati doživjeti. Tog dana su kod nje boravili njezin brat, šogorica i njihova djeca u čijem domu se potres snažno osjetio te su se sklonili na sigurno kod Kristine. U atmosferi neizvjesnosti kojoj smo svi bili izloženi, snažan potres kojeg su doživjeli posebno je emocionalno pogodio one najmlađe, djecu. Sestri Livadić i dr. Pandolini sada je bio zadatak izmamiti veliki osmijeh na njihova lica te ih barem na trenutak odmaknuti od onoga što su proživjeli.
‘Klaundoktori su apsolutno uspjeli u svojoj nakani. Učinili su i više od toga, oraspoložili su čak i nas odrasle, promijenili nam temu razgovora i stvorili lijepu uspomenu na ne tako lijepe dane. Čuti iskreni dječji smijeh, vidjeti radost na netom prestrašenim licima bio je neprocjenjiv osjećaj. Klaunovi su na nekoliko trenutaka uspjeli promijeniti stvari na bolje, kao što to uvijek i čine’.
Bio je to poseban trenutak kojeg je Kristina najbolje opisala. Upravo ova rečenica lijepo oslikava misao zbog koje nismo odustali, misao zbog koje smo ovdje i zbog koje ćemo nastaviti s našim djelovanjem u svim situacijama.
‘Naizgled nebitno postaje prijeko potrebno – smijeh i humor koji nas osnažuju i pomažu da prebrodimo teške situacije.’
