Mario Perković, poznatiji kao doktor Žbunj, dugogodišnji je klaundoktor CRVENIH NOSOVA te lokalni koordinator za klaunovske vizite u Slavoniji i Baranji. Svoju životnu misiju Mario je pronašao u kreativnom i poticajnom radu s najmlađima, a svoju klaunovsku biografiju ove je godine uvećao za jednu inozemnu misiju radosti za koju se zaputio u Ukrajinu.

Velika je potreba za programom Emergency smile

Prvi sam se put susreo s radom s ljudima i djecom u kriznim situacijama za vrijeme katastrofalnih poplava u Hrvatskoj 2014. godine te u „izbjegličkom valu“ koji  je 2015. godine zahvatio Europu pa tako i Hrvatsku. Više od pola milijuna ljudi prošlo je kroz Hrvatsku, a više od polovice bila su djeca. Shvatio sam tada koliko igra i životna radost znače za djecu u situaciji kad su njihovi roditelji zaokupljeni egzistencijalnim problemima i nemaju vremena za većinu potreba svoje djece.

Tada smo u CRVENIM NOSOVIMA i započeli s programom za krizne situacije, međunarodno zvanog Emergency smile, na lokalnoj razini posjećujući područja zahvaćena poplavama te izbjegličke kampove u Hrvatskoj (samo godinu dana prije pokrenut je prvi Emergency Smile program na međunarodnoj razini u organizaciji Red Noses International  odlaskom u krizno područje Kameruna).

Posljednjih je godina potreba za takvim programima postala velika pa je nedavno organizirana radionica za članove Emergency Smile tima na koju su se prijavila i četiri klaundoktora iz Hrvatske, među kojima i ja.

Početna turobna atmosfera preobražava se u osmijehe na rastanku

Ubrzo sam postao dio misijskog tima za Ukrajinu gdje sam trebao raditi s djecom izbjeglicama iz ratnih područja Ukrajine (IDP- Internally displaced persons). Iako je ova misija uhodana i prošlo je nekoliko godina od izbijanja sukoba u Ukrajini imao sam puno izazova pred odlazak u Ukrajinu. Kao prvo, nisam bio siguran hoću li moći dobiti neplaćeni dopust  na svom poslu. Nadalje nisam nikad letio avionom izvan Hrvatske. Svakako je bio izazov raditi i živjeti mjesec dana s članovima međunarodnog tima.

Na misiju smo krenuli početkom rujna došavši  na petodnevnu pripremu u naše sjedište u Beču gdje smo stvarali predstavu kojom „probijamo led“ i predstavljamo se djeci u kriznim područjima te  pripremali radionice za djecu i osoblje Crvenog križa s  kojima ćemo raditi na misiji. Posebnu pažnju posvetili smo i psihološkoj pripremi tima za sve izazove na misiji.

Nakon izvedebe predstave započeli smo s radionicama cirkuskih vještina za djecu Circus Smile.

Svaki dan prvog tjedna u prijepodnevnim satima posjećivali smo i odjel dječje psihijatrije u Kijevu. Nakon odigrane predstave, organizirali bi igre i vježbe zajedno s djecom na odjelu. Psihijatrijski odjeli su uvijek najzahtjevniji, ali promjena koju tamo donesemo je neprocjenjiva. Tako je bilo i ovdje. Od turobne atmosfere, koju povećavaju loši uvjeti boravka, na početku do srdačnih zagrljaja i osmijeha na rastanku.

“Ne želim da odete”

U sjećanju će mi ostati dječak Slava koji svojim izgledom  podsjeća na vikinga, krupan, tamno bakrene duže kose. Nitko na odjelu nije razumio kojim jezikom priča, ali on je razumio nas i sudjelovao u svim našim aktivnostima na svoj način. Kad smo se pozdravljali, zagrlio sam ga i držao u tom zagrljaju nekoliko trenutka jer su njegove ruke nepomično stajale uz tijelo. U jednom trenutku osjetio sam da smo se na neki način povezali i on je polagano podignuo svoje ruke i stavio ih na moja leđa, naslonivši glavu na moje rame. Kolege kažu da je i zatvorio oči na trenutak…

U sjećanju će mi ostati i djevojčica Barbara koja me je, svaki put kad je dolazila na radionicu, čvrsto zagrlila i isto tako kad je odlazila. Na kraju završne prezentacije mi je rekla tužnim očima na ukrajinskom jeziku: „Я не хочу, щоб ви пішли..“. Vidio sam  da je tužna i da je nešto ozbiljno rekla pa sam otišao do prevoditeljice i zamolio je da mi prevede. Rekla mi je: „ Ona ne želi da vi odete…“

naslovna fotografija: RED NOSES Clowndoctors International