Djeca, roditelji i medicinsko osoblje slavonskih, a odnedavno i zagrebačkih bolnica, našu Marijanu Matoković vrlo dobro poznaju kao Dr. Tenisu Frčkuljicu koja nam je ispričala sve o avanturi, putovanju i edukaciji na uvaženom Nouveau Clown Institute u Barceloni.
Dakle, priča počinje u proljeće 2018.godine kada sam pohađala klaunovsku radionicu u Zagrebu pod vodstvom Janga Edwardsa i Claudie Cantone. Jango Edwards je svojevrsni pobunjenik, uvijek bio i ostao, klaun – jedinstven po svom provokativnom humoru, ali i veliki učitelj. Uz pomoć Claudie Cantone, Jango Edwards vodi Nouveau Clown Institute. To je organizacija koja pruža edukaciju svima koje zanima klaunska umjetnost i kultura. Nakon tjedan dana radionice u Zagrebu, pozvana sam nastaviti edukaciju u Barceloni tijekom rujna gdje će, upravo na Nouveau Vlown Institute-u predavati petnaest učitelja.
Ideja me jako zaintrigirala jer takvo što u Hrvatskoj ne postoji. Unutar CRVENIH NOSOVA educiram se već nekoliko godina, ali to su kratkotrajne radionice, a zanimalo me imam li kapaciteta za više. Odlučila sam prihvatiti poziv i izazov i uputila se u Barcelonu 2.rujna 2018.godine.
Program rada bio nam je uručen ranije i u planu su bila predavanja svaki dan, počevši od devet ujutro do sedam navečer, a nerijetko i duže. Okupilo nas se dvadeset polaznika iz Europe, (petero iz Hrvatske), Rusije, Francuske, Italije i Španjolske. Učitelji i predavači su redom iskusni izvođači cirkuskih ili kazališnih umjetnosti. Neki od njih su zvučna imena i autoriteti, poput: Davida Lariblea, Virginie Imaz koja je između ostalog radila u Cirque du Soleilu, Erica de Bont, Gromica, Massima Locuratola, Tortella Poltrone (osnivač Klaunova bez granica i voditelj cirkusa Circ Cric), Carlo Mo i brojni drugi. Sve su to redom karizmatični predavači, prema stilu posve različiti, ali jedinstveni u strasti izučavanja i otkrivanja klaunske umjetnosti i vlastitog klauna. Neki od njih rade u srodnim organizacijama kao što su Crveni Nosovi i imaju iskustvo rada u područjima tzv. social i hospital clowning.
Zanimljivo je to da smo prva tri tjedan imali predavanja u Barceloni u centru za kulturu – Centre Civic Drassanes gdje smo svake subote naučeno provodili u praksi na pozornici igrajući kabaret za posjetioce i publiku. Posljednji, četvrti tjedan preselili smo izvan Barcelone u jedno obližnje maleno mjesto u cirkus Circ Cric gdje smo nastavili svoju edukaciju. Moram reći da je tih tjedan dana izvan Barcelone bilo kao u bajci. Okruženi planinama, u podnožju potok, tri ogromna cirkuska šatora, nekoliko prikolica i nas dvadesetak. Zajednički obroci, povezujuća energija, ideje, živjeli smo svi skupa i dijelili sve. Idila koja je izgledala nestvarno.
Ono što ovakva vrsta edukacije pruža je potpunu posvećenost zadacima, jer svi smo u Barcelonu došli s istom idejom – naučiti što više. Pred nama su ljudi s puno iskustva koje nam žele prenijeti svoja znanja. Nakon punih mjesec dana osjećala sam se i još uvijek osjećam kao da mi je netko otvorio vrata koja vode u novi svijet mašte. Toliko nam je znanje dostupno, kroz informacije, škole, institute i samo pje pitanje ja želim primiti, uzeti i raditi na sebi i svom znanju. Ono što je svakako inspirirajuće je beskrajna motivacija svih predavača i polaznika, glad za učenjem i istraživanjem, posvećenost, a sve ima zajednički naglasak dobre energije i humora. Bilo je kao da nas je netko utopio na mjesec dana u ogromnu zdjelu dobre energije i time smo se hranili. Nakon povratka imam potrebu tu energiju širiti dalje oko sebe. Želja mi je to iskustvo i znanje pretočiti u moj kazališni rad i rad u CRVENIM NOSOVIMA klaunovimadoktorima kao dr.Tenisa Frčkuljica.
Istaknula bih još dojam ostalih polaznika, čije su profesije raznolike, neki su ulični performeri, žongleri, akrobati, bivši piloti, glumci, glumice….uglavnom, svi su redom, nekom svojom pričom završili baš na edukaciji klaunske umjetnosti. Ono što je specifično kod takve vrste edukacije je da lik svog klauna čovjek može otkrivati bilo kada jer svi smo u nekom trenu života bili djeca, a klaun njeguje upravo ono dječje, nevino, naivno i iskreno. Klaun živi u sadašnjem trenutku, živi svaku svoju emociju i ne skriva ju. Jedan od učitelja je rekao kako je klaun zapravo najveći glumac, može nastupati bilo kada, bilo gdje, za bilo koga. Ali rekli su također da je klaun poezija u pokretu.
U svakom slučaju, klaun je za mene ona magija koja mi omogućuje da mogu sve – letjeti, vjerovati da mogu postati neka životinja, smijem plakati, smijem se igrati i kad pustim svog klauna da živi, onda se ja osjećam najživlje u svakom dijelu svog bića. Takav umjetnički rad je itekako zahtjevan jer iziskuje potpunu predanost i koncentraciju, nema fige u džepu. To zna biti iscrpljujuće za tijelo, ali nadahnjujuće za dušu. Naravno da sam se u ovoj avanturi susrela i sa sumnjom – hoću li ja to moći? Kod svakog novog zadatka i izazova javlja se to zrno sumnje – što ako ne uspijem, što ako ne bude dobro, ali zapravo baš to zrno sumnje me dodatno motivira da u svakom trenutku dam svoj maksimum i da težim što boljem.
Ova avantura i iskustvo odlaska na mjesec dana u Barcelonu donijela mi je nova prijateljstva po cijelom svijetu. Osjećam se nadahnuto, kao da me netko nahranio samopouzdanjem, podučio i pustio dalje u svijet. Sad je na meni da odlučim što ću napraviti sa svim tim i kako to dalje prenositi i živjeti. Veselim se novim umjetničkim izazovima, kako u CRVENIM NOSOVIMA, gdje imam priliku raditi na svom klaunu, tako i na širem području stvaranja novih projekata i realizacije novih klaunovskih ideja.
PS. Marijani se na edukaciji u Barceloni pridružio i naš Romano Dautanac, dr. Frki, čiji osvrt prenosimo uskoro :o)
