To je to.

Za 5 minuta ulazimo u sobu broj 14. Rekli su nam da će unutra sjediti tri djevojčice s cerebralnom paralizom, dječak s autizmom, dječak s višestrukim poteškoćama od čijih nas je naziva steglo u srcu. Dječak koji ima tek ostatke vida, ali obožava glazbu i djevojčica koja trpi teške bolove i možda neće moći izdržati do kraja predstave.

To je to, ponovimo si još jednom i stisnemo si ruke. Pa za ovo smo se pripremali mjesecima. Educirali smo se o dijagnozama za koje nikad nismo čuli, učili kako pristupiti, kako se zaštititi, kako ući u Njihov svijet.

I onda smo ušli.

Laganim korakom, uz poznatu melodiju, u pratnji blage treme kao pred najveći nastup, ni ne sluteći da će svaka od sljedećih izvedbi Karavan Orkestra biti upravo to-naš najveći nastup pred našom najvećom publikom.

Tek što smo došli pred vrata, još dok nas nitko nije mogao vidjeti, samo čuti kako lagano sviramo, čuli smo uzvik. Pa još jedan, duži.

Uzvik.

Radosni, uzbuđeni, predivni uzvik.

Naša glazbena karavana napokon je uplovila u Njihov svijet.

Sve što smo ikada mislili da znamo o sreći, odnio je taj uzvik.
Jer sve što smo ikada uspjeli izgovoriti o ljubavi, o radosti, o smislu, ne može se mjeriti s onim što oni nikada neće moći izreći, ali će to uzviknuti glasno i bez kočnica.

Izgovaramo njihova imena, jedno po jedno i svakome od njih dajemo vrijeme za sreću.
Njihova sreća dolazi laganim korakom. Nikad odglumljena, uvijek autentična. Sreća koja se maše ručicama i glavom. Sreća koja vrišti i razbija sve predrasude s kojima im prilaziš. Sreća koja te obuzima cijeloga.

Pjevamo im imena i postajemo svjedoci nevjerojatne snage.

Ivan… Matija…Ana…Josipa…

Ne žalimo nikoga. Pa što bi žalili, kad u ovoj sobi živi više iskrene radosti nego igdje na svijetu. Što bi žalili kad smo pronašli pravo bogatstvo.
Nepresušan izvor oduševljenja i čuđenja.

Vadimo veliki lanac s ključevima i zajedno s njima tragamo za pravim ključem. Onim koji će otvoriti čudesnu škrinju.

Koji ključ mi tražimo…koji ključ trebamo?

Ivan je pronašao pravi ključ, a nama klaunovima pogledi se susreću na sekundu.

U toj sekundi mi si govorimo sve što si nikada nećemo moći reći. Sve što naši pomalo ograničeni, naučeni obrasci ponašanja neće dozvoliti da si kažemo.

Ali sada si govorimo.

U toj sekundi pogledi nam pričaju nevjerojatne priče i srca nam lupaju tako da ih možemo čuti.

U toj sekundi mi si pogledima priznajemo što je uistinu važno. Što je naš smisao i zašto smo ovdje gdje jesmo.

U toj sekundi sve najteže bolničke vizite, sve boli i sve nelagode odlaze u zaborav.

Okrećemo se Ivanu koji veselo maše ključićem i pomalo postajemo svjesni da smo u sobi broj 14, u Centru za rehabilitaciju, pronašli pravi ključ za sreću.