Epidemija COVID-19 zaustavila je nas, klaunovedoktore u našim redovitim posjetima, taman kad smo i trebali posjetiti Dom za starije i nemoćne u Osijeku. Karantena nas je primorala da osmišljavamo različite programe kako bi bili blizu naših korisnika. Online programi su funkcionirali, međutim do korisnika u domu za starije i nemoćne nikako nismo mogli doći zbog specifične situacije. Bili smo u kontaktu s upravom doma te osluškivali mogućnosti i potrebe. Mislili smo svakodnevno na naše prijatelje u domu. Nakon nekog vremena uspjeli smo organizirati klaunovsku paradu oko doma koja je za sada jedini način da ih pozdravimo i barem malo im olakšamo vrijeme izolacije.
Plan je bio da Primarijus Sekundić, Doktor Ćebo i ja, sestra Fina Bublina, glazbom obiđemo cijeli dom na kojoj se uvijek okuplja najviše korisnika. Međutim, čim smo odsvirali par akorda, s terase se čulo: “Evo ih! ” Uvijek sam se pitala kako se osjećaju velike zvijezde kada izađu pred tisuće svojih obožavatelja i začuju vrisak. Jučer sam dobila odgovor na to pitanje, a vjerujem i da je osjećaj bio jači od onog kojeg zvijezde osjećaju. Jer mi nismo zvijezde. Mi smo prijatelji.
Na ogradi terase bila su nama poznata lica, ozarena osmijehom:
“Pa dobro, gdje ste vi nama do sada? “,
“Zasvirajte jednu slavonsku! “,
“Kako ste nam djeco naša? “,
“Dajte jednu slavonsku! “,
“Hoćete čokolade da vam bacimo?,
” Mi smo mislili da ste nas zaboravili!”,
” Ma hoće li više ta slavonska? “
Prštala su pitanja sa svih strana…
Kada vrijeme sporo teče i kad si sam, onda je svaka prilika za susret i svaka ta minuta susreta vrijedna i beskrajno dragocjena Nije nam bilo druge nego krenuti s pjesmom i za sada zaboraviti paradu. Zaorili smo ponosno: “Nisam dugo, nisam dugo, pivala kroz selo… “
” Vidiš ti te mlade, kako znaju ove lijepe stare pjesme! “, komentirala je jedna baka glasno. Pjesma…Trik…Smijeh….Veliki baloni…Pjesma…Pljesak….Leteći poljupci….i za kraj, kako bi sve duše slavonske bile zadovoljne – parada s bećarcem. Nastavili smo dalje…
Htjeli smo doći i do ostalih korisnika doma, pogotovo onih kojima je otvoreni prozor jedni pogled u svijet, htjeli smo biti barem malo u tom prozoru. Na glavnom ulazu gdje nismo očekivali nikoga, kroz staklena vrata vidjeli smo dvoje dobro nam znanih korisnika. Supružnike, muža u invalidskim kolicima i suprugu koja brine o njemu. Kad su čuli našu pjesmu, s najvećim osmijehom do sada, počeli su plesati s druge strane staklenih vrata.
Vidjevši to, Dr. Ćebo naš mladi klaundoktor, kojem je ovo prva posjeta domu za starije i nemoćne bio je preplavljen osjećajima i odmah je zapjevao dobro znani šlager Ive Robića „Jabuke i trešnje“.
Krenuli smo dalje…Kroz prozor u prizemlju vidjeli smo jednu gospođu koja se podigla iz kreveta s osmijehom samo da bi nam mahnula.
Dr. Ćebo opalio je akord i opet je krenula pjesma, serija trikova, pljeska i smijeha zbog kojeg smo primijetili sve više dražesnih sijedih pramenčića koji bi izvirivali iza zatvorenih prozora i šarenog cvijeća prikvačenog na balkonske ograde. “Gospođo, jesmo li vam barem malo pomogli?”, upitao je Primarijus Sekundić. Osmijehnula nam se, potvrdno klimnula glavom i mahnula nam do sljedećeg susreta koji će, nadam se, biti uskoro.
Postoji jedna pozitivna strana epidemije – VRIJEME. Vrijeme koje iskoristiš ili ne. Klaunovidoktori su u vrijeme epidemije naučili igrati se uz pomoć novih medija, iskoristili su vrijeme za edukacije, a naš tim je proširio je svoj glazbeni repertoar.
Kako bi rekao dr. Ćebo, iako smo bili na fizičkoj distanci imala sam osjećaj da smo im bliži nego ikad prije. Divan je osjećaj učiti od njih, biti i stvarati s njima, poručiti im jasno i glasno da nisu sami.
klaunesa Matea Bublić, poznatija kao sestra Fina Bublina
