Na prvi pogled na ovoj slici vidimo baku koja s našom klaunesom stoji na balkonu i puše balončiće od sapunice. No, mi vidimo i djevojčicu koja je nekada trčala bosa po livadi. Vidimo djevojku koja je kriomice zapisivala simpatijino ime na rub bilježnice, vidimo mladu ženu koja se prvi put zaljubila, plesala do kasno u noć i vjerovala da je cijeli život pred njom, vidimo majku koja je neprospavane noći provodila uz svoju djecu, tješila ih nakon ružnih snova, slavila njihove prve korake i brinula da nikada ne ostanu gladni.

Vidimo osobu kroz njene priče. Priče koje nam je puno puta ispričala kada smo ju posjetili u domu za starije osobe u kojem trenutno boravi.

Te priče se ne mogu ispričati u jednom popodnevu. Priča o prvoj ljubavi i prvom slomljenom srcu, o uspjesima koji su se slavili u krugu obitelji i gubicima koji su ostavili tišinu za stolom, o putovanjima, preseljenjima, mirisima kuhinje nedjeljom, pjesmama koje su se pjevale na svadbama i fotografijama koje se još uvijek čuvaju u starim albumima.

Svaka bora nosi svoju uspomenu. Svaka sijeda vlas govori o godinama koje su proživljene.

Na ovoj fotografiji vidimo djeda koji sjedi u kolicima i priča s našim klaunovima. No, mi vidimo i dječaka koji je razderanih koljena istraživao svijet. Vidimo mladića koji je prvi put obukao odijelo i nervozno čekao svoju dragu, vidimo čovjeka koji je vrijedno radio, gradio dom, popravljao bicikle, mijenjao žarulje, učio svoju djecu voziti bicikl, nosio ih na ramenima i uvjeravao ih da se ničega ne boje, vidimo prijatelja koji je znao ispričati najbolju šalu u društvu i susjeda kojemu su svi kucali na vrata kada je trebalo nešto popraviti.

Vidimo čovjeka koji je tijekom života bio toliko toga. A to sve znamo jer nam je ispričao tijekom naših čestih posjeta.

Često se dogodi da prestanemo vidjeti sve ono što je čovjek bio, kao da godine polako prekriju sve njegove životne uloge. Ostane tek „baka iz sobe broj tri“, „djed koji sjedi kraj prozora“, „gospođa koja slabije čuje“, „gospodin koji se teško kreće“.

Tada desetljeća smijeha, rada, ljubavi, odricanja i hrabrosti odjednom stanu u jednu riječ – starost.

A čovjeka nikada ne određuju samo njegove godine. On je i dalje dijete svojih roditelja, čak i kada njih odavno nema. I dalje je nečija prva ljubav, nečiji brat ili sestra, nečiji prijatelj iz školskih dana, nečiji tata koji još uvijek pamti kako je zvučao prvi plač njegovog djeteta, nečija baka koja i danas zna recept za kolač čiji miris vraća cijelu obitelj u djetinjstvo. To se ne izgubi, možda samo postane manje vidljivo onima koji prolaze pokraj.

S godinama čovjek izgubi mnogo toga – snaga više nije ista, korak postane sporiji, sjećanja ponekad pobjegnu. Ali jedna stvar ne nestaje – potreba da nas netko vidi. Da nas netko pogleda u oči, da pita kako smo, da sasluša priču koju smo možda ispričali već nekoliko puta, ali je i dalje pričamo s istim sjajem u očima, da se nasmije našoj šali, zapjeva s nama pjesmu koju nismo čuli godinama ili jednostavno sjedne pokraj nas bez žurbe.

Upravo to mi radimo tijekom naših posjeta domovima za starije osobe. Dolazimo kako bismo stvorili susret u kojem će ponovno do izražaja doći ono što godine nikada ne mogu izbrisati – razigranost, humor, emocije i uspomene. Mi dobro znamo da čovjek nije zbroj svojih dijagnoza, bora ili rođendana, već da iza svakog lica postoji roman koji nikada neće stati na nekoliko stranica.

Četvrtu nedjelju u srpnju slavimo Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba, a ovogodišnja tema „Tebe ja zaboraviti neću“ podsjeća nas koliko je važno da starije osobe osjete da su i dalje dio naših života, da su viđene, saslušane i zapamćene.

Zato nemojmo zaboraviti starije osobe u našoj blizini. Nazovimo ih, posjetimo ih, pitajmo ih za priču iz mladosti ili jednostavno sjednimo uz njih bez žurbe. Možda ćemo čuti uspomenu koju još nikada nisu podijelili, možda ćemo naučiti nešto novo, a možda ćemo im samo dati ono što svatko od nas treba – osjećaj da nije sam.

Jer neke priče (ali i osobe) ponekad traže samo drugo biće koje ih želi čuti.