Svakodnevno se susrećemo s roditeljima koji s toliko brige i truda pokušavaju olakšati svaki provedeni sat svojem djetetu u bolnici. Svaki novi dan teško im pada. Kroz svoj sam rad vidio kako uz samo nekoliko klaunovskih trikova djetetu možemo vratiti snagu da ponovno u sebi pronađe zaigranost i sreću, koju je bolest privremeno skrila. Vidio sam veliko olakšanje, nadu i radost kod roditelja kad vide svoje dijete s osmijehom i sretno usred te teške situacije. Tako je bilo i ovog puta…

Zajedno s klaunom Zdravkom pripremao sam se za još jedan odlazak u bolnicu. Prolazeći bolničkim hodnicima, stigli smo na treći kat. Uz pjesmu, približavali smo se samom kraju hodnika kada je, ugledavši nas, djevojčica Asja povikala: „Klaunovi!“, a njezin osmijeh postao je gotovo veći od nje same.

Prstić s vatom i zalijepljenim flasterom nije ju omeo da se uključi u igru i da dobacuje s nama marame za žongliranje. Svaki naš trik otkrila je prije kraja. Oduševila nas je svojom razigranošću i maštovitošću. Nastavili smo igru, a svaka nova loptica koja je nespretno pala izazvala je samo još veći smijeh.

Njezina mama kasnije nam je rekla: „Vidjeti tu sreću i osmijeh na njezinu licu, dok ste vi tamo, bilo je neprocjenjivo. Bilo joj je zabavno, a za mene baš emotivno, jer njezin osmijeh meni znači sve. Klaunovi su je uspjeli nasmijati i učinili da bar na trenutak zaboravi što se događa i gdje se nalazi.“

Tijekom dugotrajnog boravka u bolnici djeca s nestrpljenjem iščekuju vrijeme kada će se susresti s klaunovima. Zahvaljujući podršci naših donatora djeci na liječenju i njihovim roditeljima donosimo osmijeh kad im je najteže i pokazujemo im da u njima postoji snaga kad joj se najmanje nadaju – jer bolest ne smije biti jača od djetinjstva!