Dragi CRVENI NOSOVI,
do nedavno sam vas susretala na poslu, kada ste dolazili u dom za starije razveseliti naše korisnike, ali niste nikada propustili priliku i nas djelatnike „bocnuti“ nekim štosom. Ovog ljeta s obitelji završila sam u izolaciji zbog koronavirusa, a naš stan se činio manji nego ikada prije za obitelj s dvoje malene djece. Jednog jutra, gledajući reportažu na TV-u, čula sam da ste se i vi, klaunovidoktori, prebacili na online način rada, pa mi se to učinilo kao sjajna ideja da i nama smijehom protresete dan. Dogovorili smo termin, rezervirali klaunove. Kći koja ima četiri godine dobila je zadatak pospremiti gomilu igračaka iz dnevnog boravka, jer ipak nam uskoro dolaze gosti – doduše, preko laptopa! Plan je bio da kći uz moju podršku popriča s klaunovima, no i moj sin, malac, od godinu i pol je odlučio budno pratiti što se zbiva, te je većinu susreta i on pažljivo odslušao.
Klaunovi su bili pravi profesionalci na svom zadatku, a ja sam gledala svoju kćer i nisam mogla vjerovati koliko je opuštena i otvorena s njima. Genijalno mi je bilo što je tema skeča bila o upadanju u riječ, s kojim i sami doma vodimo bitku, pa sad kad me kćer po stoti put u danu prekine podsjetim ju na igru s klaunovima i pitam ju je li se pretvorila u primarijusa Sekundića. Njoj je to i dalje presmiješno. Još danima nakon online susreta, pitala me kada će ju opet zvati Fina Bublina i primarijus Sekundić jer bi ona voljela opet razgovarati s njima.
Hvala vam što ste nam bili „gosti“ u našoj izolaciji!
Mama Sanela
