ClowNexus je trogodišnji projekt u kojem osam iskusnih europskih klaundoktorskih organizacija želi detaljnije istražiti kako se klauniranje i humor u zdravstvu mogu koristiti za razvoj snažnijih društvenih veza i omogućiti bolju komunikaciju s osobama koje žive s demencijom, djecom s poremećajem autističnog spektra i njihovim skrbnicima.

Prošla je već prva godina rada na ClowNexus projektu. U tih smo se godinu dana educirali, izmjenjivali iskustva i u suradnji s institucijama započeli umjetničko istraživanje i kreiranje novih umjetničkih programa prilagođenih starijima i nemoćnima oboljelima od demencije te djeci u spektru autizma. U ovoj se fazi provodi u Zagrebu, i to u Dječjem vrtiću Bajka, Centru za autizam te Domu za starije osobe „Park“. Svoja iskustva u radu na projektu ClowNexus s nama su podijelile dvije klaunese: Irena Kolar Vudrag i Nina Sabo.

Irena Kolar Vudrag, poznatija kao doktorica Maštalić, ispričala je svoje iskustvo rada u Domu za starije osobe „Park“ u Zagrebu. Ovo je njezina priča:

U Domu „Park“ nalaze se dva odjela oboljelih od demencije. Na prvom su katu korisnici koji imaju blaže ili početne dijagnoze, a na drugom su već teži slučajevi, od kojih su mnogi korisnici doma u regresiji, neki su u nemogućnosti odgovoriti na pitanja, iako razumiju, dok su neki od njih verbalno izražajni i prisutni, ali zbog slabog sluha ili popratnih dijagnoza teško komuniciraju.

Do sada smo imali šest posjeta domu „Park“, ali već pri prvom susretu doživjeli smo nevjerojatne, divne trenutke u kojima smo doprli do korisnika i približili im se, pomažući se prethodnim detaljnim informacijama koje imamo o svima njima. Koristili smo se raznim rekvizitima, materijalima i stvarima koje su im poznate (predimenzionirane karte, ručno rađeni stolnjaci, nakit i slično).

U radu i ophođenju najviše nam koristi intuicija koja je uz umjetničke elemente najbolja vodilja, kao i dosadašnje teorijsko znanje koje smo prošle na svojim intenzivnim edukacijama.

Nekoliko sjajnih, za nas malih čuda dogodila su se u našem radu.

Primjerice, jedna gospođa koja verbalno ne komunicira, a razumije, koja hoda pognute glave dok se ne umori i padne, bila mi je izazov i htjela sam je upoznati. Upitala sam je mogu li s njom prošetati, a ona je kimnula glavom. Primile smo se pod ruke i hodale. Znala sam da je studirala engleski, pa sam joj se obratila na engleskom. U tom je trenu stala, podignula glavu i pogledala me ravno u oči. Rekla sam joj: „I understand that you understand“. Tada me zagrlila i poljubila. Nakon toga smo šetale, sjedile zajedno, smiješila se…

Gospođa I. uvijek sjedi sama, distancirana je od ostalih korisnika i nitko je nikada nije vidio da se smije ili smiješi. Ovoga se puta otvorila nakon postepenog upoznavanja, a na kraju našeg razgovora smijala se, bila je vedra, otvorila je svoje srce i mogla sam joj postati bliža. Medicinski djelatnici nisu mogli vjerovati.

Gospođa J. u stanju je regresije, kažu da je sada u svijesti male djevojčice i zaista tako blista, sramežljivo i po strani naslonjena na stol. Znamo da je tijekom života voljela nakit i modu. Donijela sam malenu torbu s nakitom koji koristim kao klaunesa, nekoliko igračaka-dijamanata i prstena. Za sve što radim prvo ih pitam za dozvolu, pa tako i gđu J. Sjela sam s njom za njen stol i zauzela pozu kao i ona pa na stol lagano istresla svoju bižuteriju. Izmijenile smo nekoliko sramežljivih osmijeha. Kad se opustila i vidjela da nisam „opasna“, gđa J. krenula je slagati dijamantiće u krug. Lijepo smo se igrale. Sve razumije, ali ne govori, samo kima glavom i na taj način komunicira.

Puno primjera mogu izdvojiti, ali ova tri nekako su mi se najviše utisnula u srce.

Ovaj je projekt divna misija. Korisnicima domova potrebno je vrijeme za sve što rade, misle i žele raditi. Mi za njihovo vrijeme imamo vremena. Osobe s demencijom prelaze preko svojeg nevidljivog mosta u svoj svijet, u svoju svijest, a mnogi ih vraćaju i požuruju nazad s mosta, na svoju stranu sadašnjosti. Ispravno je hodati s njima preko mosta, u njihovu stvarnost i njihovim tempom.

Svoje iskustvo u Dječjem vrtiću „Bajka“ u Zagrebu podijelila je Nina Sabo, poznatija kao doktorica Lila, a ovo je njezina priča.

Dječji vrtić Bajka ima četiri grupe u kojima su isključivo djeca na spektru, a u kojima su klaunese sestra Livadić i Lila pronašle svoju malu oazu za učenje i istraživanje.

Svakim dolaskom donesemo svoj crveni nos, neku zaigranu melodiju i ritam, kako bismo se najavile i dale svakom djetetu dovoljno vremena da nas čuje, vidi i na svoj se način pripremi na energiju, boje i zvukove koje unosimo u njihov prostor.

Pri dolasku donosimo stvari u većem ili manjem kovčegu koji onda zajedno s djecom otvaramo i otkrivamo mu sadržaj. Ali i kovčežić je već sam po sebi predmet čuda; on svira, priča, grize, otvara se i zatvara, a u njemu spavaju šarolika poznata i nepoznata stvorenja.

Marame postaju partner za igru i onima koji nemaju potrebu za igru s drugom osobom, a veliki šareni padobran prijevozno sredstvo preko duge. Neki glazbeni instrumenti finog su okusa, neki ugodnog mirisa, a neki proizvode najavangardnije zvukove, pogotovo kada ih sviramo svi zajedno. Grafoskop je portal u drugi svijet, u kojem patkice plivaju preko glave, a konji preko Save, boje se razlijevaju po stropu, a šarene folije postaju ružičaste naočale u svijet.

Dok se pripremamo, prije dolaska u vrtić, ne možemo predvidjeti hoće li ono što smo osmislile i ono za što mislimo da će funkcionirati naići na interes djece, pa je svaki odlazak iznenađenje i za nas dvije i za rehabilitatorice Josipu i Rinu, koje rade u grupama i koje su nam velika pomoć, a ujedno i učiteljice na našem putu ka otkrivanju tajnovitosti autizma.

Projekt ClowNexus je sufinanciran u okviru programa EACEA Kreativna Europa, a njegovom će se provedbom razviti nove metodologije za zajednički kreirane umjetničke intervencije u socijalnom, zdravstvenom i obrazovnom okruženju.

Klaun u zdravstvu svojoj publici omogućuje pristup kulturi bez ikakvih očekivanja, olakšava trenutke međuljudskog povezivanja na dubljoj razini i daje prostor za izražavanje vlastitog kreativnog potencijala.