“Malo čudo koje smo svi osjetili ovaj se put dogodilo na odjelu Intenzivne njege. Ušli smo na odjel i tri su kreveta bila zauzeta, a dvoje od troje djece imalo je zatvorene oči.
Mala je Iva plakala na sav glas. Rukice su joj bile zamotane u platnene pelene i oči pune suza .Teško je zadržavala fokus okicama na ono u što je gledala pa sam pretpostavio da je dijete s teškoćama u razvoju.

Pozdravili smo osoblje, liječnike i sestre koji nisu uspijevali umiriti malu Ivu. Krenuli smo do Ive i počeli smo pjevati uspavanku “Mala Sovica”. U ovakvim situacijama nikad ne znamo što će se dogoditi tako da smo bili oprezni.

Primarius Sekundić dao je intonaciju s kazuom, a dr. Pandolina i ja smo počeli pjevati. U prvi nas tren Iva nije doživjela, ali ubrzo je počela stišavati plač dok nije prestala plakati. Mi, još uvijek napeti jer ne znamo je li to njezina trenutna reakcija, nastavljamo pjevati gledajući Ivine ogromne suze na okicama koje sad ne ispuštaju zvuk nego pokušavaju fokusirati ove tri crvenonosne spodobe.

Svaki put kad uhvati nekog od nas u fokus, Iva se osmijehe, pa onda opet zakoluta očima do drugog osmijeha i tako da kraja pjesme. Iva više ne plače, polako se povlačimo i otpjevamo osoblju “Vilo moja” u tuljan verziji. Iva je i dalje tiha, osoblje nam zahvaljuje što smo je umirili, a mi u sebi zahvaljujemo Ivi na trenutku njene pažnje i izlazimo s odjela….”

Doktor Žbunj