Dr. Lila, dr. Torpedo, dr. Pistacija Točkić Crtić i dr. Tajčica pjesmom i klaunovskim trikovima, 15. studenoga donijeli su osmijeh i radost u dvorište dječjeg doma u Rijeci. Ovaj dan posebno je ostao u sjećanju dr. Lili koja je podijelila svoje dojmove i osjećaje.

Od uzbuđenja nisam mogla zaspati, ali sam se svejedno probudila dva sata prije nego li je zazvonila budilica. Opeglala sam sve volane, pažljivo nanijela sve boje i docupkala u tirkiznoj haljini i crvenonosnoj kuti do Doma Ivane B. Mažuranić u Rijeci, koji se nalazi samo ulicu dalje od ove u kojoj živim. Stiskala sam tremozno kofer pun rekvizite i čekala da se pojave dr. Pistacija, dr. Tajčica i dr. Torpedo i da ponovo, nakon više od pola godine, svi zajedno stanemo pred zadivljene poglede najmlađih i najslađih.

Duboko smo udahnuli, naštimali nosove i srca i ušli u dvorište, gdje su nas na klupicama čekali dječaci i djevojčice, ustiju širom otvorenih od čuđenja i očiju velikih i gladnih boja i smijeha. Svega što se dogodilo nakon toga sjećam se u magli. Znam da smo pjevali, izvodili trikove, telefonirali vilama i smijali se. Ali jasno se sjećam da mi je srce glasno lupalo i da sam i ja gledala u njih ustiju širom otvorenih od čuđenja i očiju gladnih smijeha uživo, smijeha koji ne ovisi o jačini internetske veze i malim i velikim ekranima. Bio je to kao povratak kući nakon dugo vremena.

Znam da živimo u vremenu u kojem nenormalno postaje novo normalno i da se prilagođavamo tome najbolje što možemo, strpljivo čekajući zagrljaje i bliskost. Trenuci provedeni u parku ispred Doma samo su me podsjetili i još mi jednom potvrdili koliko su ovakvi susreti bitni, susreti u kojima smo dovoljno daleko da ostanemo zdravi, ali dovoljno blizu da nam se srca zagrle.