“Danas je bilo jako dirljivo u domu Medveščak. Fokusirali smo se na izrazit individualan pristup svakoj baki i djedu. Pjevali smo, plesali, žonglirali, izvodili trikove,… Nestvaran je taj svijet na stacionarnom odjelu doma. Oni leže, čekaju, ne mogu puno ili gotovo ništa, ali i dalje su tu.
I odjel Alzheimera je potpuno nestvaran. Filmski.

Gospođa Lucija se na moj nježan poziv i Zvekanove melodije jedva ustala, ali je plesala. Jedva se kretala, ali je na trenutak uspjela isploviti iz zarobljenog svijeta u ovdje i sada.
Gledala me i smješkala se, pokušavajući uloviti ritam svojim ukočenim tijelom.
Kad je sjela, bila je opuštenija nego prije. Prije plesa s nama, grčevito se držala za stoljnjak, a sada uživa. Uf, ova naša misija je čudo!

U dva su mi trenutka oči zasuzile. Jedna baka koja ima 94 godine nam je otpjevala Suze za zagorske brege. U sobi je bio njen sin koji se rasplakao kad mu je majka, nakon dugo godina zapjevala. Rasplakala sam se od radosti i kad me jedna baka primila nježno za ruku i šapnula-molim vas, nemojte još otići, pjevajte mi još…”

Sestra Livadić