“Bila je to jedna od prvih soba u koju smo ušli. Gospođa nam je pokazivala slike svoje obitelji te nam govorila o svome mužu. Doktorica Pistacija je krenula recitirati pjesmu Mate Balote “Prid Kontinentalon”. Hotel Kontinental je tada bio mjesto gdje su se mladi okupljali i družili.

Čim je započela recitirati pjesmu uz pratnju tonova koji su se stvarali mojim prebiranjem žica po ukuleleu, gospođa je zaplakala! Zaplakala je i kroz suze rekla: “Joj, mi smo se nekada okupljali pred Kontinentalom i bilo nas je puno!”

Dok smo izvodili pjesmu gospođa je pomno slušala dok su joj suze navirale na oči. Sigurno se prisjećala svih tih trenutaka koje je provela kao mlada pred Kontinentalom. Gledao sam je i mogao sam osjetiti živahnost i poletnost koju je nekada imala. Završila je pjesma, gospođa je nagnula glavu u stranu i nasmiješila se. Izašli smo uz zadnje riječi koje nam je uputila:

“Baš ste zlatni! Hvala vam!”

Maestro Frak

“Bilo mi je teško vidjeti Iliju, čiju smo sobu posjetili prije mjesec dana. I u samo mjesec dana Ilija je jako oslabio. Prošli put je bio vitalan, komunikativan, zezao se..a sada smo ga zatekli kako otkopčava košulju gotovo nepomično.

Rekao nam je da je loše i da je baš došao od doktora. I onda smo, mic po mic, počeli izvoditi poeziju koju je on nastavljao s rimama..originalnim ili u trenu smišljenim jer mu poezija leži..

I osmjehnuo se nekoliko puta…

Izveli smo Badelov vinjak i predvidio je rime.

Na svoju dijagnozu je rekao da je “hebenica”…

Tada sam osjetila kako će mi biti teško kada nekih ljudi više ne bude bilo…i kako mi je Ilija drag.”

doktorica Pistacija Točkić